Jasmin Agić, književnik i novinar, promovirat će svoj novi roman „Tanka punta“, u BKC-u, u četvrtak, 06. juna, s početkom u 20 sati. O knjizi će sa autorom razgovarati književna kritičarka i novinarka Ivana Golijanin.
Jasmin Agić (rođen 1982. u Zenici) piše prozu, esejistiku, književnu i filmsku kritiku. Do sada je objavio knjige kratkih priča: “Gospođica Biljana Tepalj i druge priče”, “Bahka”, “Peto godišnje doba”, “Povučen život” i “Čudo u ulici Omera Maslića”. Autor je drame za čitanje “Terezinski sužanj”, koja opisuje posljednji dan u životu Gavrila Principa i dvije knjiga eseja “Historija odbačenih” i “Književna teorija i praksa interpretacije”.Živi u Sarajevu gdje na portalu Al Jazeera Balkans radi kao novinar.
„Traume koje nose iz rata su teške i duboke, takve su kod sviju koji su preživjeli rat. Lično se sjećam velike gladi u Zenici tokom 1993. godine, ali ne znam da se taj historijski period danas više uopće spominje i imam osjećaj kao da smo svi namjerno odlučili da sve te ružne i bolne uspomene potisnemo duboko u podsvijest, jer je to valjda jedini način da se život nastavi dalje. Dodatni je problem što je ‘neko’ na svo to naše sjećanje spustio neku nevidljivu zabranu, omalovažio našu borbu i naše živote. Ovaj roman, kako ja to zamišljam, ima zadatak da oslobodi i te uspomene i ta naša zarobljena sjećanja i osjećaje. Iz tog stanja ‘zarobljenosti osjećanja’ valjda je i nastala odbojnost prema stvarnosti za koju mnogi misle da je lažna i falsificirana. (…) Želio sam pokazati kako žive i šta sve proživljavaju bivši borci, koji su sa velikim entuzijazmom išli u borbu. Srcem su branili zemlju, sve njene vrijednosti, bez razmišljanja su stavili na kocku sve što su imali, u prvom redu vlastite živote, a šta se na kraju desilo? Desilo se to da danas više ne smiju ni reći da su bili borci Armije RBiH, da se ustručavaju priznati da su bili vojnici, jer je neko uzurpirao njihovu borbu. Uzurpirali su je upravo ti profiteri, koji su iskoristili rat kako bi stekli enormna bogatstva. Ti su ljudi ‘ukrali’ njihovu borbu, ponizili ih na bezbroj načina, ogadili im ovu zemlju i uništili društvo u kojem žive.“
(Jasmin Agić u intervjuu za Kilx)
„Gledao je more tupim pogledom u kojem nije bilo ničega, ni strasti, ni želje, ni bilo kakvog osjećanja. Bio je sretan samo zato što se nalazio daleko do kuće, od tog svijeta kojega je posljednjih godina toliko zdušno mrzio i s kojim je bio u neprekidnoj svađi. Šta je njemu Bosna, pitao se često, gnjevno rezonujući kako je ratovao za neki besmslen cilj, kako je život žrtvovao gledajući kako njegovi ideali postaju mučna stvarnost poslijeratnog života. Niko nam nije rekao da će biti tako, niko nam nije rekao da ćemo biti odbačeni, posramljeni, da ćemo hodati u krpama i poderani, niko na nije rekao da ćemo biti ponižavani.“
(odlomak iz romana)
