JU Bosanski kulturni centar KS i izdavačka kuća Art Rabic najavljuju predstavljanje knjige “Mario Mikulić – Sjećanja, slike crteži, govori i pisanja”, autora Gorana Mikulića, povodom obilježavanja 100 godina od rođenja velikog umjetnika. Knjigu će u utorak, 16. aprila, u 19 sati u galeriji BKC-a predstaviti: Nada Salom, nekadašnja urednica redakcije za kulturu lista Oslobođenje, prof. dr. Kemal Hanjalić, jedan od najpoznatijih gradonačelnika Sarajeva, Dragana Glumac, članica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo i Goran Mikulić, autor i izdavač knjige.
“Stota obljetnica rođenja slikara Marija Mikulića (8. maja 1924.), a tome obljetnice ponajvećma i služe, sjajna je prilika da se podsjetimo na jednog vrsnog slikara, koji je, premda rođen u Hrvatskoj (na Korčuli), posvema i bosanskohercegovački slikar. Cijeli je svoj radno-kreativni život (od 1941. do smrti 1991.) Mikulić proveo u Sarajevu. Čina snažnog podsjećanja na jednog slikara poduhvatio se njegov sin Goran Mikulić i njegova izdavačka kuća „Rabic“, premda je to datum koji bi trebao obilježiti i Grad Sarajevo i kanton i Federacija BiH i Bosna i Hercegovina, kad već govorimo o ovako fragmentiranom društveno-političkom ambijentu, ali i cijela društvena i kulturna zajednica.
Stoga su monografija i najavljena izložba pravi odgovori na taj nimalo lagan izazov.
Monografija, kako je vidljivo i iz njezina podnaslova, koncipirana je tako da nam donosi tekstove o Mikulićevu likovnom djelu (Vladimir Premec, Miljenko Jergović, Jasna Šamić, Predrag Finci i Nikola Kovač), potom se reprodukcijski prezentira njegovo likovno djelo (40-ak slika) zajedno s njegovim bilješkama i zapisima, koje donose i svojevrsne autopoetičke notice, bilo da ih autor piše izravno ili posredno, pišući o drugima.
Na kraju monografije su iscrpna biografija i popis svih (pedesetak) Mikulićevih samostalnih izložbi. Početak i kraj knjige uokvireni su dvama kratkim i nadasve emotivnim zapisima Gorana Mikulića, autorova sina, koji brižno i ponosno čuva uspomenu na ime i djelo svoga oca, pa je i ovom monografijom a u povodu jubilarne obljetnice podigao još jedan vrijedan spomenik djelu Maria Mikulića.
Vrijedan dio knjige čini i pregledni tekst Nade Potočnik-Salom „Slikar i slike koje se vole, i stručno i srcem“ koji Marija Mikulića smješta u društveni i povijesni kontekst koji nam svaki dan, kako vrijeme prolazi, sve više bježi, i većina je aktera tog „Mariovog vremena“, doduše kao i sam slikar, odavno napustila ovaj svijet.
Ovu vrijednu knjigu, treba li to reći (?), naglašeno i najtoplije preporučam, jer svim što jest, sama se sobom svima nama preporuča, i ostaje, makar i u malom, svjedočenje da smo se koliko-toliko znali dostojanstveno odužiti našim uglednim predšasnicima.”
ŽELJKO IVANKOVIĆ
“Postoji drevna istočnjačka legenda o slikaru geniju. Ona glasi otprilike ovako: slikar je bio obdaren toliko da je na platnu i papiru stvarao život ljepši i čudesniji od onog stvarnog.
Jednog dana slikar, ne zna se razlog, a on nije ni bitan, kada završi svoje platno uputi se tim naslikanim predjelima, preseli se na sliku, i iščezne. Ljudi i danas gledaju te divne slike tražeći i slikara na njima. Možda će ga i slike vratiti iz večnosti i u prolaznost i svakodnevnicu.
Za slikara Marija Mikulića mogla bi legenda da glasi da lirskom nežnošću i stvaralačkim umijećem preseljava ljude i pređete na svoja platna. Sa njima živi i druži se u snu i na javi. Oni bez Marija bili bi zaboravljena ubogost i čamotinja. A on bez njih izgubljenih na ovoj balkanskoj vetrometini.
Mario Mikulić pripada generaciji slikara koja je na pragu drugog svetskog rata napuštala djetinjstvo i tek zakoračivala u nestašnu mladost. Ali za četiri godine ratnih užasa ta plejada talentovanih likovnih stvaralaca (Dušan Džamonja, Stojan Ćelić, Zlatko Prica, Jože Ciuha, Aleksandar Zarin, Mladen Srbinović) stilga je do samih visina zrelosti i zbilje.
I odmah u osvit slobode ostavili su puške i latili se kičice i dleta, i otpočeli učiti i stvarati u isto vrijeme — sa zanosom kakav imaju samo rijetke generacije koje su između života, slobode i smrti stavile znak jednakosti. Mario Mikulić i cijela pomenuta generacija potom je iz decenije u deceniju darivala našem likovnom stvaralaštvu, našoj kulturnoj baštini umjetnička djela trajne vrednosti.
Više nego i jedan od njih Mario Mikulić potražio je stvaralačka izvorišta u ljudima svoga podneblja. Čitao je na njihovim licima istoriju, radost i patnje, pouke i poruke I izrastao je u jednog od najboljih portretista jugoslovenskog likovnog stvaralaštva.
Drugo bitno obeležje Marija Mikulića jeste u tome što je u duhu najboljih naših i evropskih slikarskih tradicija umio da spozna i osvijetli socijalno obilježje pejzaža i likova i da im otkrije snagu i ljepotu.
Profesionalno sam pratio stvaralaštvo Marija Mikulića od izložbe do izložbe — i uvijek iznova doživljavao njegovu snažnu povezanost sa ljudima i podnebljem naših prostora, sa raspećima i izletima našeg vijeka. On je njihov pjesnik bojama. Govornik platnom Mislilac složenim slikarskim kompozicijama koji taj život dešifruju i objelodanjuju. Niko kao on na tako inpresivan način nije dao lice ulice. To je pozornica življenja kao mostovi i vode kod Ive Andrića.
Kada sam pre nekoliko godina sa pjesnikom Izetom Sarajlićem svratio u njegov atelje u Vase Miskina 19 u Sarajevu bio sam opčinjen Marijevim duhom i čarom pripovijedanja o dragoj teta Katici čiji portret kao amajlija, talisman stoji na zidu pored štafelaja, koja ga je othranila i naučila moralnoj azbuci življenja, o Ivi Andriću i Meši Selmoviću, o sudbini čistačice Milke, o ratnim drugovima i mnogim drugima sa kojima je prijateljovao i preselio ih na svoja platna. Riječima o stvaranju legende poče ovaj tekst pa tako i završava. Legenda danas — ljubitelji slikarstva Marija Mikulića uživajući u ljepoti — prepoznaju sebe i svoj vijek na njegovim platnima. Legenda sutra. A one koje će tek da dovede novi vijek pred njegove slike siguran sam da će preko njih upoznati dijelić naših ljubavi i ljepota.”
MILIVOJE BEGENIŠIĆ
