JU “Bosanski kulturni centar KS” najavljuje izvođenje predstave ”Bosanska kraljica”, autorice Marice Petrović. Ova monodrama, koju je režirao Vlado Kerošević i u kojoj ulogu Katarine Kosače – Kotromanić ostvaruje tuzlanska glumica Ivana Petrović, bit će izvedena u Galeriji BKC-a, u subotu, 3. februara, u 20:00 sati, a ulaz je slobodan.

Predstava je nastala u koprodukciji Teatra kabare Tuzla, Matice hrvatske Tuzla i Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli.

Predstava “Bosanska kraljica” na pozornicu postavlja uprizorenje lika kraljice Katarine Kosače – Kotromanić, žene koja je ostavila neizbrisiv trag u bosanskoj historiji, kulturi i tradiciji. Bosanska kraljica Katarina je vjerovatno jedna od najzanimljivijih i najslavnijih ličnosti srednjovjekovne Bosne. Ostala je upamćena kao jedna od najhrabrijih i najnesretnijih kraljica, a njena tragična sudbina okončana je u Rimu 25. oktobra 1478. godine, daleko od njene domovine i djece, Sigismund/Žigmund i kćerke Katarine.  

Bila je izbjeglica posljednjih 14 godina života. Čitavo vrijeme pokušavala je spasiti djecu i vratiti i obnoviti bosansko Kraljevstvo. U izuzetno teškim vremenima se pokazala kao vrlo vješta diplomatkinja, a mirnim i poštenim načinom života stekla je velik ugled u Evropi.

Oživljavajući njen život buđenjem iz legende, ova predstava svjedoči o ženskoj snazi, vjeri, mudrosti, hrabrosti, boli i ljubavi prema Bosni. “Bosanska kraljica” u izvođenju glumice Ivane Petrović, prikazuje životni put popločan mnogim preprekama, kalvariju žene koja nikada nije zaboravila svoje porijeklo i koja se, do kraja života, borila za očuvanje kraljevstva i bosanskog naroda.

Život posljednje bosanske kraljice majke, Katarine Kosače –  Kotromanić, bio je prožet s jedne strane kraljevskim dostojanstvom, a s druge vječnom patnjom uslijed trajnog gubitka djece i doživotnoga prognaničkog života, te je time postao univerzalnim bosanskohercegovačkim simbolom.

Katarina Kosača je svoje beznađe pretvorila u aktivizam dajući otpor skrivanjem, nagonom za preživljavanjem, traženjem izlaza za svoju zemlju po štetu same sebe i nagonom majke koja brine za svoju djecu na način da nikad ne odustane za potragom i vjerom u njih da će se ponovo susresti.

Oživljavajući njen život, buđenjem iz legende, ova predstava svjedoči o ženskoj snazi, vjeri, mudrosti, hrabrosti, boli, ljubavi prema Bosni. Pokazuje životni put popločan mnogim preprekama, kalvariju žene koja nikada nije zaboravila svoje porijeklo i koja se, do kraja života, borila za očuvanje kraljevstva i bosankog naroda.

Pitanja koja autori ove predstave postavljaju su: može li Katarina Kosača danas biti uzor? Treba li nam, u današnjem dobu jaka ruka koja bi nas vodila i pokazala nam istinski put na kojem smo svi jednaki, po zemlji na kojoj smo rođeni? Je li historija učiteljica života i jesu li historijske osobe mogući uzori?

Tuzlanska glumica Ivana Petrović kazala je da je prilikom upisivanja drugog ciklusa studija na Odsjeku glume željela za završni samostalni rad istražiti životni put Katarine Kosače.

“Improvizirala sam tekst o Katarini Kosači prije petnestak godina, tako da tekst današnje Katarine Kosače ima korijene u toj improvizaciji – nadograđivana je malo-pomalo i tako je stvoreno, razvijeno scensko djelo. Ideja je bila da od jednog monologa, kojeg je napisala profesorica Marica Petrović, istražimo životni put kraljice Katarine. S obzirom da je razdoblje njenog života složeno, nedovoljno poznato i da se o tom razdoblju postojanja same Bosne malo zna i govori, to mi je ujedno bila i motivacija da se više pozabavim ovom temom, čija aktuelnost se može primijeniti u ovom vremenu. Profesorica Petrović je pristala, raspisala je monolog i stvorila novi dramski tekst koji je plod brojnih kalemova, od različitih historijskih izvora, usmene etno poezije, legendi, kombinacija umjetničkih, tradicijskih, svjetovnih, biblijskih i religioznih tekstova, pa sve do savremenog poimanja društva. Današnji, aktuelni uradak pokazuje da je improvizacija, ili stvaranje “u hodu” elementarni dramski oblik u kojem se najbrže postiže rezultat.” Kazala je glumica Ivana Petrović koja se u ovoj monodrama, između ostalih glumačkih alata, koristi i scenskim pjevanjem i plesom, ali i oratorijem koji traži viši nivo glumačkog i emocionalnog angažmana.  

Glumica dalje o monodrama govori: “Ta intertekstualnost, sinkrazija i sveukupna opsjednutost ženom-heroinom koja nije usko viđena, nego svevremenski prisutna, s elementima od iskonske pramajke do savremene žene što je vidimo kako putuje i danas, u našem stoljeću, na europskim i svjetskim drumovima koji vode iz Bosne, prema metaforičnom nebu – sanjanom miru i ravnoteži. Rodna je zemlja, sveta zemlja. Ona nas prati čitav ovozemaljski život pa i kada odemo na bolji, pravedniji svijet, ostajemo taoci te ljubavi i nosimo pečat zemlje od koje smo stvoreni i na kojoj smo rođeni.

Čovjek gleda preko mora i gleda niz vjetar:/čovjek je ostavi i potom/cijelog života sluša/Bosna ga doziva/Ne možeš joj okrenuti leđa.

Čovjek o kojem, u pjesmi Bosna, pjeva pjesnik Boris Maruna, u ovom je scenskom djelu – žena. Žena koja je metafora svih jakih bosanskih žena – kraljica Katarina Kosača!”

Osim glumca i profesora Vlade Keroševića koji je bio režiser monodrame i mentor glumici Ivani Petrović, u stvaranju predstave je učestvovala plejada izvrsnih profesionalaca u svojim oblastima: dr. sci. Jasmina Čelebić-Tanović je bila komentor i asistent režije, prof. Lejla Teskeredžić je bila zadužena za tehniku glasa, prof. Baisa Bakin za scenski pokret, Nermin Brković za svjetlo, a Boris Pejić za vizualni dio predstave. Saradnik u radu na muzičkim numerama je bio Dario Antunović. Profesor latinskog jezika Alen Matošević je preveo veliki dio oporuke kraljice Katarine, a glumica Ivana Petrović kaže da je na taj način mogla doživjeti i dio misli koje je sama kraljica pred smrt podijelila sa svjedocima.

Predstava je prvi put premijerno izvedena 2016. godine, a u proteklih sedam godina doživjela je više od 50 igranja, sudjelovala je na desetak međunarodnih pozorišnih festivala kako takmičarskih tako i revijalnih, a za ostvarenje lika Katarine, Ivana Petrović je nagrađena nagradama za najbolju glumicu: 9. MONOAKT 2017. Peć, (Kosovo) i 2. BATTIF 2017. (Tirana, Albanija), nagradom Kesten za ostvarenje lika Katarine Kosače na II KESTENBURG Festivalu, Banja Luka (BiH), 2017. god. Itd.

U proteklom periodu predstava je ostvarila niz zapaženih gostovanja u: Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Sudjelovala je na 17. Festivalu BiH drame 2018. u Zenici, bila dijelom 21. Festivala scenskih umjetnosti u okviru Bihaćkog ljeta 2019, te na manifestacijama poput Ljeta u Tuzli, ili gostovanjima u Zagrebu u okviru Ljetnih večeri Teatra Exit, zatim na festivalu srednjovjekovlja u Cazinu u organizaciji Muzej bosanskog kraljevstva, ali i na otvaranju manifestacije OGUS 2023. na Starom gradu Srebreniku u 2023. godini.

Pored toga izvođena je prigodom promocija knjiga, u humanitarne svrhe, u okviru važnih datuma za Bosnu i Hercegovinu i sl. ali i za učenike srednjih škola na tuzlanskom kantonu jer predstava posjeduje Preporuku Pedagoškog zavoda za igranje kao i Saglasnost Ministarstva za obrazovanje i nauku TK-a.

HISTORIJAT

BOSANSKA KRALJICA KATARINA KOSAČA – KOTROMANIĆ

Ima nekih sudbina i osoba u historiji o kojima se ne zna dovoljno, iz razloga jer nam hitorijski izvori nisu odveć dostupni, a unatoč tome izazivaju neko posebno poštovanje i divljenje. Između ostalih, to se svakako odnosi i na Katarinu Kosaču – Kotromanić, posljednju, odnosno pretposljednju bosansku kraljicu. Njezin je životni put obilježen dubokim stradanjima, kako osobnim, tako i onima koja su se odnosila na njezinu ljubljenu Bosnu. Prošlo je 545 godina od njene smrti, a Bosna još uvijek pamti svoju kraljicu Katarinu. Mnoge priče i legende čuvaju istinu o njoj, a jedna od njih kaže: Kad je postala bosanskom kraljicom, dobra i pobožna Katarina Kosača-Tomaš najviše vremena provodila je u Kraljevoj Sutjeski. Svoja je znanja dijelila s narodom, poučavajući mlade (pogotovo djevojke) pisanju i lijepom ponašanju. Priča se da je upravo ona u bobovački i sutjeski kraj donijela preslicu i učila žene presti i vesti, kao i drugim umijećima. Zato sutjeske žene i danas nose crne marame u znak žalosti za svojom dobrom kraljicom.

Katarina Kosača Kotromanić (pret)posljednja bosanska kraljica – supruga kralja Stjepana Tomaša, umrla je 25. oktobra 1478. god. Historijski zapisi svjedoče kako je bila posebno uzorna supruga i majka, velika mirotvorka i pomagateljica ljudi u potrebama, vrlo ponizna, jednostavna i pobožna, unatoč činjenici da joj je život ostavio velike i teške ožiljke, kako u osobnom pogledu (suprug joj je umro pod sumnjivim okolnostima, a dvoje djece odvedeno kao roblje), tako i prema njezinoj ljubljenoj Bosni (koja “šaptom pade”). Često je zovu i posljednjom bosanskom kraljicom, iako je to bila Mara, supruga Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja. Kraljica Katarina je žena koja je ostala bez muža, bez djece, bez domovine… Doživjela je sudbinu svog naroda i svoje porodice i za spas tog istog naroda krenula je u izbjeglištvo.

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju u blizini Mostara, u porodici humskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Tačna godina Katarininog rođenja nije utvrđena u historijskim spisima, pa se pretpostavlja da je to bilo 1425. godine.

Katarinin otac Stjepan bio je jedan od najuglednijih velikana srednjovjekovne Bosne koji je vladao u Humskoj zemlji, južnom dijelu Bosanskog Kraljevstva, a bio je  vlasnik i brojnih posjeda na teritoriji današnje Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Stjepan Vukčić Kosača je vladao područjem Poljica, Makarskog primorja, Humske zemlje, matičnim posjedima koje je obuhvatalo gornje Podrinje, dijelove Polimlja, Zete i primorja sa rezidencijom u Novom (Herceg Novi). Katarinin otac je 20. januara 1448. godine u povelji Fridrika III, cara Svetog Rimskog Carstva, nazvan “hercog”, što na njemačkom jeziku znači “vojvoda”. Stjepan Kosača taj njemački naziv vojvodske titule, koristi u svojoj diplomatsko upravnoj korespondenciji i dekretima u odomaćenom bosanskom obliku “herceg”. Njegov posjed se do tada zvao Humska zemlja. Od njegove titule potiče novi naziv za njegov posjed Hercegovina.

(Novi / Herceg Novi)

PRVIH 20 GODINA ŽIVOTA KATARINA JE PROVELA UGLAVNOM U RODNOM BLAGAJU S RODITELJIMA.

Djetinjstvo i mladost Katarina Kosača provodi na dvorovima u Humskoj zemlji, ponajviše na tvrđavi u Blagaju, te u gradu-tvrđavi Sokol na rijeci Pivi. Vrijeme Katarininog odrastanja i mladosti bilo je veoma burno vrijeme bosanske historije u kojem već poslije 1415. godine snažnu ulogu počinju imati Osmanlije, što je doprinijelo političkim nesuglasicama među bosanskim plemstvom. Bili su nepovjerljivi jedni prema drugima i nerijetko su pokušavali doći u dodir s Turcima, u nadi da će na taj način umanjiti oštrinu turskih napada na njihova područja i spasiti se ako Turci odluče osvojiti bosansko kraljevstvo.

Godine 1443. umro je Tvrtko II, posljednji kralj iz loze Kotromanića. Po njegovoj želji, na prijestolu ga je naslijedio Stjepan Tomaš, iako je na to imao pravo stariji nezakoniti Stjepanov sin Ostoje Radivoj (Radivoj Ostojić).

Stupanjem na prijestolje novog bosanskog kralja Stjepana Tomaša sredinom novembra 1443. godine, (naslijedivši Tvrtka II) započeli su njegovi sukobi sa tada najmoćnijim vlestelinom, Katarininin ocem, vojvodom Stjepanom Vukčićem Kosačom. Nakon dugotrajnih sukoba upriličeno je izmirenje dviju najistaknutijih ličnosti i ujedno najsnažnijih rodova u Bosni. Uz izmirenje dogovoreno je i vjenčanje Kosačine kćerke Katarine i novog kralja Stjepana Tomaša.

(U srednjem vijeku nije bilo lako biti žena, pogotovu ne na dvoru. U to vrijeme pripadnici plemstva nisu mogli birati bračnog partnera. Koliko god nam se činilo da su živjele u sjaju i blagostanju, da su cijenjene i uvažavane, žene s kraljevskog dvora rijetko su znale što su to ljubav i sloboda. Stupale su u brak iz političkih, društvenih ili gospodarskih razloga, a za ljubav ih nitko nije ni pitao. Tako je bilo i s Katarinom.  

Katarina je bila kćerka Stjepana Kosače i zetske vojvotkinje Jelene (1407. – 1453.) iz roda Balšića, kćerke Balše III Balšića i unuke Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića. Pored Katarine, Stjepan i Jelena su imali još dva sina: Vladislava Hercegovića Kosaču i Vlatka Hercegovića Kosaču. Vojvotkinja Jelena Kosača se udala za Stjepana Kosaču 1422. a umrla je 1453. godine.  

(Osim njih, Katarina je imala i mlađeg polubrata Stjepana Hercegovića, mlađu polusestru Maru i drugog mlađeg polubrata Stjepana koji je rano umro, to su bila djeca Stjepana Kosače koju je dobio nakon smrti prve supruge Jelene. U historijskim izvorima nema preciznih podataka da li je Stjepan sina Stjepana Hercegovića 1459. godine dobio sa drugom suprugom vojvotkinjom Barbarom sa kojom se oženio 1455., ili sa trećom suprugom, bavarskom princezom Cecilijom, ali je veća mogućnost da majka Hercegovića bila Barbara. Isto tako historijski je upitno za Stjepanovu kćer Maru ko je bila njezina majka Barbara, ili Cecilija. Mara je kasnije bila supruga Ivana Crnojevića. 

Stjepan Hercegović će kasnije postati veliki vezir Osmanskog Carstva Ahmed-paša Hercegović. Nakon pada Bosne pod vlast Osmanlija, Stjepan Kasača, vlasnik posjeda u Humskoj zemlji/Hercegovini, južnom dijelu Bosanskog Kraljevstva, šalje sedmogodišnjeg sina Stjepana Hercegovića u Carigrad kao jamca za mir i kao zalog odanosti novom vladaru. Hercegović se školovao u čuvenom Enderun mektebu gdje je primjećen njegov talent i njegova politička karijera počinje polako ići uzlazno. Kada je 1466. godine umro njegov otac, on ostaje na dvoru Visoke porte obrazujući se kod najboljih carskih učitelja. Osim što je ostao privržen maternjem jeziku, vrlo brzo je savladao osnove arapskog i perzijskog, te orijentalno-islamske poetike.

Svjestan svog plemićkog porijekla, ispunjen uspomenama na zemlju koju je još kao dječak napustio, on i njegova djeca s ponosom su nosili prezime Hercegović (tur. Hersekzade). Koliko je brzo napredovao u dvorskoj službi, najbolje govori podatak da se već 1478. godine u osmanskim dokumentima spominje u zvanju miralema (čuvar sultanove zastave i šatora), učestvujući u vojnom pohodu na Skadar.

Stjepan Hercegović/Ahmed-paša, godine 1481. ženi kćerku sultana Bajazida II princezu Hundi-hatun. Od tada njegova karijera još više napreduje. Tokom svog života obavljao je razne dužnosti, bio je sandžak-Beg Burse, zatim beglerbeg Andaolije. Godine 1488. postao je kapudan-paša i zapovijedao je osmanskom mornaricom četiri godine i devet mjeseci. Nakon toga ponovo biva imenovan na dužnost anadolskog beglerbega.

U martu 1497. prvi put je imenovan za velikog vezira što je poslije sultana najveća funkcija u Osmanskom carstvu. Ahmed-paša Hercegović će još četiri puta biti na ovom istaknutom položaju velikog vezira.

Četrdeset godina je proveo u službi trojice sultana: (Mehmeda II, Bajazid II i Selima I) i pod njihovom zastavom sudjelovao u mnogim bitkama, ovo vrijeme je u osmanlijskoj historiji poznato kao “zlatno doba”, a velike zasluge za to svakako pripadaju i Ahmed-paši. Obzirom da je bio veoma vezan za svoju domovinu, mjesto Ismid gdje je živio, nazvao je “Hersegovina”, pa je i odredio da tu bude ukopan. Ta mu je želja i ispunjena pa mu se i mezar nalazi na južnoj obali morskog zaljeva, na jednom poluotočiću koji se danas naziva Dil maaberi. 

Imao je četiri sina, te jednu kćer kojoj je dao ime po svojoj domovini – Huma. Upravo ona se oglasila carskim fermanom od 1551. godine, zahtijevajući da se zaustavi uzurpacija njene imovine i posjedi u okolini Dubrovnika, koja joj je pripala kao nasljedstvo od oca. Njen suprug bio je hercegovački namjesnik Mehmed-beg Alibegović.).  

Katarina se 1446. godine, po naredbi svog oca Stjepana Vukčića Kosače (kojeg često opisuju kao častohlepnog i bezobzirnog čovjeka), udaje za Stjepana Tomaša. Za ondašnje prilike udala se prilično kasno, u 22. godini jer je otac odbijao prosce dok se nije javio dovoljno ugledan za njegove interese – bosanski kralj Stjepan Tomaš Kotromanić. Njezin otac, Stjepana Vukčić Kosača bio je nećak čuvenih velikaša Sandalja Hranića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Područje kojim je upravljao nazvano je Hercegovina po tituli „herzog“ što na njemačkom znači vojvoda, a tu titulu je počeo koristiti od 1448. godine.

Budući da je bosanski kralj Stjepan Tomaš Kotromanić bio u sukobu s bosanskim plemstvom, a trebao je pomoć zbog suprotstavljanja osmanskim osvajačima, stoga se njegovo vjenčanje sa kćeri Stjepana Vukčića Kosače činilo kao odličan simbolički čin pomirbe. Tako se Katarina zaručila i 1446. godine udala za najvećeg neprijatelja svoga oca, za prijestolonasljednika bosanskog kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića.

Za brak su postojale tri prepreke. Stjepan Tomaš bio je nezakoniti sin kralja Stjepana Ostoje koji je umro 1418. godine, i nepoznate plemkinje, pa je zamolio papu da mu prizna prava zakonitih sinova. Drugi problem je bio taj što je Stjepan Tomaš bio pataren (bosanski krstjanin) i živio je u zajedništvu s ženom niskog roda, pripadnicom heretičkog (patarenskog) pokreta, Vojačom, s kojom je imao četvero, ili prema nekim izvorima petero djece, i obećanje da će se vjenčati njome, a te su mu okolnosti sada bile otežavajuće.

(Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice jer nije bila plemkinja, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu višeg roda). Naime, kako bi se mogao lakše i organiziranije suprotstaviti Osmanlijama, važno mu je bilo da bude u zajedništvu s drugim katoličkim vladarima, a da bi to postigao, morao je imati papino priznanje, odnosno papa ga je trebao proglasiti zakonitim kraljem. Njegovo patarenstvo i nezakonit život s Vojačom su mu bili zapreka, pa je prešao na katoličanstvo, te ga je 1445. god. papa proglasio zakonitim kraljem Bosne, a također ga je riješio obećanja koje je dao Vojači.  

(Priča kaže da je Stjepan Tomaš Vojači obećao da će je oženiti ako bude dobra, vjerna i ako bude dobro služila. Vojača mu jeste bila dobra i vjerna, dobro mu je služila i rodila mu je najvjerovatnije 3 sina i 2 kćerke. Međutim, kad je postao kralj, velikaši su mu savjetovali, a on odmah prihvatio, da otpusti Vojaču, jer ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Pošto kralj ipak ne može tek tako zaboraviti svoje obećanje, Stjepan Tomaš, koji je postao katolik, riješio je problem tako što se obratio papi Eugenu IV s molbom da ga razriješi obećanja i dozvoli mu (novu) ženidbu. Papa ga je 29. maja 1445. godine razriješio obećanja datog patarenki Vojači i odobrio novu ženidbu. Pošto je bio nezakoniti sin, novi je kralj Stjepan Tomaš je od pape zatražio i da mu prizna sva prava zakonitih sinova. Papa je udovoljio i toj molbi, i to isti dan).

Katarina se također morala najprije prije vjenčanja preobratiti na katoličanstvo jer je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti heretike. Budući da je papa bio jedan od najmoćnijih ljudi Europe, bilo je razumno ispuniti te uvjete i dobiti njegovu naklonost. (Prema nekim tumačenjima, Katarina je u djetinjstvu odgajana u pravoslavnoj vjeri svoje majke, kasnije slijedi nauk bogumila, a udajom za Stjepana Tomaša Kotromanića prelazi na katoličanstvo, te postaje članicom franjevačkog svjetovnog reda).

 “Vjenčanje stoljeća” održano je 1446. na polju Milodraž kod Fojnice (danas općina Kiseljak), čime su Humska zemlja i Bosna čvrsto povezane. Tim su se vjenčanjem trebali okončati sukobi bosanskih i humskih velikaša u čitavoj zemlji, koji su oslabili Kraljevstvo i Mehmedu II Osvajaču olakšali osvajanje. Nažalost, sukobi su se uskoro nastavili.

Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Navodi se da je kratko nakon vjenčanja papa Eugen IV dopustio Katarini da sama po svojoj želji izabere dva kapelana da budu njeni duhovnici. Odmah je nakon vjenčanja započela izgradnju velike crkve na Bobovcu. Crkva svete Katarine u Jajcu završena je 1458. godine, a kasnije je zajedno s mužem sagradila po Bosni mnoge crkve.

BRAČNI PAR STOLOVAO JE U KRALJEVSKOM DVORU U DANAS RAZRUŠENOM KRALJEVSKOM GRADU BOBOVCU, POKRAJ KRALJEVE SUTJESKE, U SREDNJOJ BOSNI, GDJE JE KATARINA PROVELA NAJVEĆI DIO VREMENA.

Imali su dvoje djece – sina Sigismunda (1449.), kćerku  Katarinu (1453.) i još jednog sina o čijoj sudbini nema pouzdanih podataka. (Prema  nekim tumačenjima to je djete, historičarima nepoznatog imena, umrlo 1460. godine, a u trenutku smrti je malo 14. godina). Kraljica Katarina bila je pismena, što je bila rijetkost za žene toga doba, pa i za žene visoka roda. Prema historijskim zapasima, bila je vrlo vješta vezilja i švelja, pa je tako sama šila i vezla misno ruho. Kad nije pratila supruga na putovanjima, Katarina je obilazila sela te podučavala domaćice vezenju, šivanju i sličnim vještinama. Dala je podići crkvu Presvetog Trojstva u Otinovcima i crkvu Sv. Katarine u Jajcu.  Svoja je znanja dijelila s narodom, poučavajući mlade (pogotovo djevojke) pisanju i lijepom ponašanju. Priča se da je upravo ona u bobovački i sutjeski kraj donijela preslicu i učila žene presti i vesti, kao i drugim umijećima. Tako je npr. i dan-danas u Kraljevoj Sutjesci (gdje se nalazila prijestolnica) sačuvana ne samo živa predaja o toj bosanskoj kraljici, nego i način vezenja koji im je predala. Predaja kaže da zbog toga sutjeske žene i danas nose crne marame u znak žalosti za svojom dobrom kraljicom, te da njoj u čast i danas žene u tom kraju na svojoj narodnoj nošnji imaju crne rupce „katarinke“ i kako predaja kaže “ruše se za svojom kraljicom”.

Katarini sigurno nije bilo lako nalaziti se između dvije vatre. Naime, njezin je suprug bio na čelu onih koji su smatrali da se moraju boriti protiv Osmanlija i surađivati s europskim zemljama, dok joj je otac bio vodeći među plemstvom koje je odlučilo surađivati s Osmanlijama i time smanjiti štetu osmanskih pohoda. Unatoč tome njezin je život bio relativno miran do suprugove smrti 1461., kad je ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima.

BRAK S KATARINOM KOSAČOM TREBAO JE OJAČATI BOSANSKO KRALJEVSTVO I POVEZATI KRALJA S NJEGOVIM NAJUGLEDNIJIM VELIKAŠEM.

Inače, Katarinin otac, Stjepan Vukčić Kosača vjerovao je da se mala Bosna ne može oduprijeti turskoj premoći i da zato treba doći u dodir s Turcima. Zbog tog svog uvjerenja bio je protiv toga da novi kralj Bosne bude Stjepan Tomaš.

On je bio za Radivoja, također nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je zapravo služio Turcima i već desetak godina sebe nazivao bosanskim kraljem pod okriljem Turaka. Međutim, među bosanskim velikašima bila je jača struja koja se oslanjala na kršćanski Zapad, pogotovo papu. A kad je papa Eugen IV 1. januara 1443. pozvao čitav kršćanski svijet u borbu protiv Turaka, budućnost Bosne bila je zapravo riješena. Stjepan Tomaš postao je kralj, a Katarina Kosača, kćerka Stjepana Vukčića Kosače, postaje kraljica Bosne.

Bosansko kraljevstvo bilo je vjerski razjedinjeno i vrlo složeno uprkos Tomaševim pokušajima da, doduše nasilno, riješi to pitanje, k tome, lokalni velikaši bili su u velikim međusobnim svađama što ponajviše vrijedi za kralja Tomaša i hercega Stjepana, zeta i punca, koji su nekoliko puta čak ratovali jedan protiv drugoga.

(Iako je u početku izgledalo da će ovaj brak učvrstiti savezništvo između kralja i njegovog velikaša, to se nije dogodilo. Oni su uskoro zaratili, a hercegova proosmanska strana dovela je Osmanlije u centar političkog odlučivanja kao svoje saveznike. Definitivni se pad Bosne pod njihovom vlašću nazirao. Kao pomoćnici Osmanlijama pojavljuju se Katarinin otac herceg Stjepan i sin mu Vladislav).

Uz te probleme, koji su iznutra izjedali Bosansko Kraljevstvo, kršćanske europske zemlje, međusobno također zavađene i svaka sa svojim sebičnim interesima, češće su se sa Osmaniljama pojedinačno dogovarale negoli pripravljale otpor. Jedino je papa Pio II činio ono šta je mogao no Europa ga nije slušala. (Čak je 1461.godine novom kralju Stjepanu Tomaševiću poslao krunu i drugo kraljevsko znakovlje. Međutim, uprkos tom priznanju, koje je Bosansko kraljevstvo uvrstilo u popis suverenih država koje imaju podršku pape, drugi vladari nisu slijedili Pia II pa je Bosansko kraljevstvo praktično ostalo osamljeno pred naletom snažne otomanske vojske koja ga je, dvije godine poslije Tomaševe smrti, doslovno pregazila).

GODINE 1461. BOSANSKI KRALJ STJEPAN TOMAŠ UMRO JE POD NEJASNIM OKOLNOSTIMA.

Suprug kraljice Katarine, Stjepan Tomaš, dok se pripremao na odbranu od Osmanlija, u julu 1461. god., iznenada je umro pod neobičnim okolnostima, a neki historičari smatraju da su ga ubili njegov nezakoniti sin Stjepan Tomašević, njegova prva žena Vojača i njegov brat Radivoj.  Na očevo mjesto došao je upravo sin iz prve veze, Stjepan Tomašević (Tomašević znači Tomašev sin). Okrunio ga je papa preko legata u Jajcu, glavnom gradu Bosanskoga Kraljevstva. Tako postaje prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima.

Njegova supruga Jelena Branković-Kotromanić (kći srpskog despota Lazara Brankovića i bizantske princeze Jelene Palelog, kćerke brata preposljednjeg vizantijskog cara Jovana VIII Paleloga) postaje novom bosanskom kraljicom. Jelena Branković je prešla s pravoslavlja na katoličanstvo i uzela vladarsko ime Marija (Mara) koje je bilo prihvatljivije za katolički svijet. Međutim, mladi je kralj bio svjestan važnosti dobrih odnosa s Katarininim ocem, pa je zbog toga još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke.

KATARINA JE OSTALA NA DVORU SVE DO 1463., KADA JE TURSKI SULTAN MEHMED II OSVOJIO BOSNU. U TOM POHODU KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ JE IZGUBIO ŽIVOT.

Bosansko je Kraljevstvo već četrdesetak godina plaćalo određenu svotu Osmanlijama kako bi ih poštedjeli osvajanja. Međutim, Osmanlije se često nisu držale tog dogovora. Novi se kralj, Stjepan Tomašević 1462. pomirio s ugarskim kraljem Matijom Korvinom. Tomašević je priznavao prevlast hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je 3. juna 1462. sultanu Muhamedu II odbio plaćati danak.

Ovo je veoma razljutilo sultana Mehmeda II. Osvajača, pa je 1463. zauzeo velike dijelove Bosanskog Kraljevstva. Glavni problem u obrani Bosanskog Kraljevstva bila je razjedinjenost plemstva. Na početku 1463. godine  Stjepan Tomašević obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji.

Velikaške razmirice i trvenja hrvatsko-ugarske kao i bosanske vlastele jednostavno su oslabile snage i takva nesloga je omogućila prodor Turcima u Bosnu u proljeće 1463., te “Bosna šaptom pade”. Kralja Stjepana Tomaševića su ubili u Jajcu.

(Velika osmanska vojska pod vodstvom Mehmeda II Osvajača okupila se u proljeće 1463. u Adrianopolu (Erdinu) i krenula na Bosnu. Kralj Stjepan Tomašević je pobjegao iz kraljevskoga grada Bobovca, koji je bez otpora predao komadant Radak 20. maja 1463. godine. Stjepan Tomašević se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani.

Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu II. u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Osmanlijama. S iznuđenim pismom zarobljenoga bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Turci su zauzeli oko 70 tvrdih bosanskih gradova i u njih stavili svoje posade.

(Bosanski je kralj u zarobljeništvu pristao predati sve utvrde. Međutim, utvrda Kozograd nije se predala i borila se protiv Osmanlija do posljednjeg čovjeka. Pretpostavlja se da je na taj način vojni garnizon pokušao dobiti na vremenu i omogućiti Katarini lakši bijeg. Ujedno je sultan Mehmed II zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem 25. maja dao pogubiti Stjepana Tomaševića, njegovog strica Radivoja i mnogo bosanske vlastele. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala osmanski Bosanski sandžak.

Historičar Ćiro Truhelka krajem 19. stoljeća zabilježio je predaju o smrti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića:  “Kada je kralj uvidio da je preslab, a da bi se odupro sultanu Mehmedu Fatihu, pobjegao je s Gojakom i Čubretićem u Ključ, gdje je izdajom pao Turcima u šake. Kad su ga pred sultana doveli u Jajce, na temelju fetve izrečena mu je smrtna osuda, ali sultan je htio da kralj pati ne samo za života nego i poslije smrti pa je predao mrtvo tijelo kralja suđenika odjelu janjičara kojima je naložio, da ga na Humu kod Jajca pokopaju i to na mjestu, koje se iz Jajca vidi, ali sa kojeg se samo Jajce ne može vidjeti. Jajčanima je imala tako uvijek pred očima biti uspomena na kaznu, koju je prepatio njihov kralj. Kad je krenula povorka, sultan je gledao za sprovodom pred kojim su nosili zastavu, a kad mu je vršak zastave nestao s vida, dao je znak da se povorka ustavi i da ondje ukopaju kralja. Pripovijeda se da su kralju kožu zderali i od nje napravili bubnjeve u koje su udarali dok su nosili kralja pokopati. Ćiro Truhelka je 1888. god. istražio grob koji jajački narod zove Kraljev greb. Kraljev greb je, po narodnoj vjeri, čudotvoran, jer narod, i katolički i muslimanski, oko Jajca vjeruje, da će pomoći u nekim bolestima ako se nadgrobni kamen tri puta obiđe.”

Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su u Franjevačkom samostanu u Jajcu. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992. lijes s posmrtnim ostatcima kralja Tomaševića sklonjen je u Split, a 1998. vraćen je Franjevački samostan u Jajcu. Tradicija hodočašća Kraljevom grebu traje i u naše vrijeme.).

KATARININO DVOJE DJECE ODVEDENO JE U ROPSTVO, A ONA JE USPJELA POBJEĆI PREMA DUBROVNIKU.

Prema nekim tumačenjima za vrijeme osmanskoga napada na najutvrđeniji kraljevski grad Bobovac oko 20. maja 1463. godine Katarina je sudjelovala u odbrani. Nakon pada grada Katarininih dvoje malodobne djece odvedeno je u ropstvo. Neki pak historičari smatraju da se Katarina kraljica tada slučajno zadesila izvan Bosne, po nekima najvjerojatnije u posjeti kod svog brata Vladislava, te je sticajem okolnosti izbjegla takvoj sudbini, a prema drugima namjerno se, pri povlačenju, odvojila od skupine u kojoj su bila njezina djeca, kako bi ih na takav način zaštitila, jer je opravdano pretpostavljala da će Turci htjeti zarobiti nju, no ispalo je drukčije. 

Prema trećem tumačenju, 1463. godine nakon Radakove izdaje Bobovca kraljica Katarina, koja se privremeno sklonila u Ljetnikovac “Kozov Grad” iznad Fojnice, je prema predaji, sa djecom i kraljevskom pratnjom na konjima potkovanim naopako bježala preko Fojnice. Kad je stigla do vrela Bosne poželjela je odmoriti se, jer su joj se tu i njeni svatovi odmarali na Spasovo 1466. kad se Katarina udala za kralja Tomaša. Neko je kraljicu prokazao i malodobnu djecu Sigismunda (12-14) i Katarinu (10 godina), dok su se igrala, Osmanlije su iz zasjede zarobili, odveli u Carigrad.

Također postoji i tumačenje da se porodica u tom trenutku iz nepoznatih razloga nalazila razdvojena, te da se Katarina nalazila u ljetnikovcu Kozogradu kod Fojnice, dok su njezina djeca boravila u tvrđavi Zvečaj kod Banje Luke, odakle su ih osmanski vojnici oteli i odveli u Carigrad. Neki izvori tvrde da ih je odveo Katarinin polubrat Stjepan Hercegović, koji je u mladosti primio islam i postao Ahmed-paša Hercegović.

(Sudbina posljednje kraljice Mare je nepoznata. Zna se da je prvo potražila utočište u Dubrovačkoj republici. Dalja sudbina kraljice Marije nije skroz rasvijetljena, iako postoje različite teorije. kao npr. da je pobjegla kod svoje majke u Ugarsku, ili da je završila u turskom haremu na dvoru sultana Bajazita II. Prema nekim tumačenjima kraljica Mara uspjela je pobjeći iz Jajca u Hrvatsku, gdje ju se zarobio hrvatski ban Špirović).

Bilo kako bilo, kraljica Katarina je znala da je možda jedina slobodna predstavnica Bosanskoga Kraljevstva, te se  nakon tog događaja sa pratnjom povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za odbranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva.

Kad se osmanskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu odlučila se povući, te je teško pogođena sudbinom djece, s kraljevskom pratnjom, najvjerovatnije pješke, nastavila bijeg prema Dubrovniku starim Rimskim putem preko Konjica, Glavatičeva, Nevesinjskog polja, Stjepankrsta, Blagaja, Maslina kod Stoca, Hutova do Stona i Dubrovnika, što je put koji iznosi otprilike 150 kilometara. Morala je prelaziti planine južne Bosne i Humske zemlje te se spustiti niz dolinu Neretve. Sa sobom je ponijela obilježja vladarske kuće – krunu, plašt i mač svoga pokojnog muža. (Mač je pohranila u Dubrovniku “pod zavjetom da se on preda njezinom sinu  Sigismund/Šimunu kad se oslobodi osmanskog ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje”).

Kako se uspjela probiti kroz osmanske redove po zahtjevnom terenu, ostaje nejasno. Dubrovačka Republika obećala je poslati brodove po Katarinu u Ston, ako ikad uspije stići dotamo. Brodom je prebačena na teritorij Republike te se sakrila na otok Lopud u junu 1463. godine.

Njezino dvoje djece sin Sigismund/Žigmund poznat i kao Šimun Kotromanski i kćerka Katarina su prema sultanovoj naredbi, poslani u Carigrad na njegov dvor.

Kćerka Katarina, djevojčica od 10 godina, je najvjerovatnije umrla putem i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma.

Sigismund/Šimun je na sultanovom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. U historiji je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan Kraloğlu, što na turskom jeziku znači „kraljević”, „kraljev sin”. Sultanu Mehmedu II bio je posebno drag. Zbog svog humora i sirovih šala često je bio pozivan na druženja sa njim. 

Ishak-beg je aktivno sudjelovao u Prvom osmansko-memlučkom ratu (1485-1491). Bio je pod komandom svoga ujaka/dajdže Ahmed-paše Hercegovića. Tako je učestvovao 1486. godine u bici kod Adane. Bitka je završila osmanskim porazom i tada je Ishak-beg zarobljen i odveden zajedno sa Ahmed-pašom Hercegovićem u Kairo u tvrđavu kod memlučkog sultana Kajt-beja (1468-1496). Tamo su zbog iskazanog junaštva carski primljeni. Obećavane su im sve počasti. Čak je sultan nudio Ahmed-paši ruku svoje kćeri samo da ostane u Egiptu u memlučkoj službi. No, njih dvojica su mudro odbijali sve ponude. Poslije godinu dana zarobljeništva, pušteni su 1487., zajedno sa poklonima za sebe i osmanskog sultana.

Ishak-beg je po oslabađanju nastavio da obavlja administrativno-vojne službe u Osmanskoj carevini. Krajem 1487. godine je postavljen za sandžakbega Karasija (današnji Balikesir, sjeverozapadna Anadolija). Ponovo se uključio i u osmansko-memlučke sukobe. Učestvovao je, između ostalog, u bici kod Tarsusa 1488. godine i u drugoj bici kod Adane 1488. godine. U obje bitke Osmanlije su doživjele poraz. U bici kod Tarsusa poginuo je Ferhad-beg, otac Gazi Husrev-bega i osmanski velikodostojnik.

Ishak-beg je bio učesnik i u znamenitoj Krbavskoj bici 1493. godine, zajedno sa Gazi Husrev-begom, budućim bosanskim sandžakbegom, te Hadum Jakub-pašom, tadašnjim bosanskim sandžakbegom (1490-1493). Tada je osmanska vojska, na čelu sa bosanskim jedinicima, do nogu potukla ugarsku vojsku, na čelu sa hrvatskim jedinicama.

Posljedni put је pomenut u Egiptu, u jednom dokumentu iz decembra 1493. godine. Vrlo je vjerovatno da je umro u provinciji Karesi kojom je i upravljao. Nikada se nije vratio kršćanstvu. Njegova majka, kraljica Katarina se do kraja života borila da svoju decu izbavi iz Turskog zarobljeništva.

KAO PREDSTAVNICA BOSANSKOG KRALJEVSTVA, KATARINA U DUBROVNIKU OSTAJE TRI GODINE ČEKAJUĆI VIJESTI O SVOJOJ DJECI, KOJU NIKADA VIŠE NIJE VIDJELA.

Dubrovačke vlasti su nesretnoj kraljici bez kraljevstva, supruzi bez muža i majci bez djece pružile utočište, iako su diplomatski snalažljivo spriječili njen duži ostanak plašeći se negativne turske reakcije. Dubrovčani nisu mogli odbiti pomoć Katarini, ali se nisu htjeli ni zamjeriti Mehmedu II Osvajaču, koji je morao zatočiti još samo Katarinu da bi se formalno proglasio bosanskim kraljem. Kako su bosanski vladari imali posjede i nekretnine u Dubrovniku koje su izdavali, Katarina je prihode od toga zatražila za sebe i svoju pratnju, ali su Dubrovčani to odbili. Dubrovnik je odbio plaćati Katarini novac koji je inače isplaćivao Bosanskom Kraljevstvu jer nije bilo jasno ima li na njega pravo Katarina, ili Mara, supruga ubijenog kralja Stjepana Tomaša, koja je u međuvremenu također stigla u Dubrovnik.  

Sljedeće su godine članovi porodice Kosača uspjeli osloboditi dobar dio svojih zemalja, pa se Katarina uputila svojoj porodici. Kao kraljica majka Bosanskog Kraljevstva i majka prijestolonasljednika uspjela je 1464. dobiti od pape Pavla II. financijsku pomoć iz papinske riznice u iznosu od 130 dukata koju će primati do kraja života. Kraljica je patila za djecom, molila je papu da organizira odbranu njezina Kraljevstva.

Papa Pio II, koji je i ranije više puta pokušavao organizirati europske vladare na zajednički otpor protiv Osmanlija, pozvao je u jesen 1463. god. kršćanske narode na otpor. Njegovom pozivu odazvala se Mletačka Republika, koja se također osjećala ugroženom. Tokom sljedeće zime izvršene su pripreme, te se u proljeće počela okupljati vojska koja je iz Ancone trebala prijeći u Dubrovnik, tu imati glavni štab, i odatle kretati u napade protiv Osmanlija u Bosni. Stari papa je u znak podrške ovoj vojsci došao u Anconu s nakanom da i on prijeđe u Dubrovnik. Međutim, razočaran slabom organizacijom vojske, te vrlo lošim vijestima o neslozi, zdravstveno stanje staroga i bolesnoga pape pogoršalo se do te mjere da je 14. augusta 1464. umro u Anconi. Poslije njegove smrti prikupljena kršćanska vojska razišla se čime se rasplinula i svaka zamisao da se Bosna oslobodi. (Također postoje i tumačenja da je papa tri dana nakon dolaska u Anconu umro pod nerazjašnjenim okolnostima i da je otrovan).

Te 1464. godine Katarina je stekla još jednog neprijatelja, Matiju Korvina – ugarskog kralja. Naime, nakon što je oslobodio dio Bosne, Korvin nije obnovio Bosansko Kraljevstvo, nego je te dijelove pripojio Ugarskome kraljevstvu i postao pretendentom na bosansko prijestolje. Međutim, već 1465. Osmanlije ponovno osvajaju Humsku zemlju, pa Katarina opet moli Dubrovnik da ju primi, ovoga puta s bratom Vladislavom. Dubrovčani su joj dopustili da se skloni na neki otok, ali joj nije dopušteno ući unutar zidina zbog straha od sultana, koji je praktički stigao do dubrovačkih zidina.

Katarina je uvidjela da ne može ostati ni u Dubrovniku ni na porodičnim posjedima. I Dubrovnik je bio pod otomanskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama, te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim.

Dubrovčani su joj obezbijedili siguran odlazak brodom preko Jadranskog mora do italijanskog grada Ancone. Pretpostavlja se da je s dvorjanima krenula iz Šibenika krajem 1466. i nakon dva dana pristala u Anconi, a brod je ostavila na čuvanje samostanu sv. Križa na Krapnju. Zatim je prevalila oko 300 km na konju da bi stigla do Rima, za što joj je trebalo više od sedam dana.

Odatle u elegantnoj, dugoj, crnoj odori, od napornog puta umorna i zbog tragične sudbine očajna kraljica Katarina 1466., u kočiji dolazi u Rim, gdje joj je svečani doček priredilo nekoliko kardinala, biskupa, opata i građana. Oni su bili oduševljeni istrajnošću ove mlade žene koja nije posustajala u želji da ponovo ostvari nezavisnost svoje domovine i fascinirani njenom tada još početničkom predanošću katoličkoj vjeri, za šta su bili zaslužni agilni bosanski franjevci, misionari. Vatikanski poglavari odlučili su da uvaženoj gošći obezbijede novčanu pomoć neophodnu za boravak u Rimu, a Italijani s koljena na koljeno prenose priču o ljubaznosti, poštenju i srčanosti bosanske kraljice Katarine.

U početku je živjela u unajmljenoj kući u Rimu. Kasnije joj je papa poklonio posjed u Vječnom gradu. Mogla je živjeti dostojno kraljice s obzirom na 130 dukata mjesečno koje je dobivala od pape. (Nasljednik pape Pia II, papa Pavao II brinuo se o kraljici Katarini dajući joj mjesečnu potporu od 100 forinti, a od 1467. godine i doplatu od 240 forinti godišnje. Sljedeći papa Siksto IV isto tako je pomagao kraljici s mjesečnih 100 forinti u zlatu odredivši da tako bude pomagana sve do njezine smrti).  

POKUŠAJ VRAĆANJA DJECE

Katarina je u Rimu boravila zajedno sa nekoliko bosanskih plemićkih porodica koje su bile njena pratnja i dvorjani – uz nju su živjeli: Radič Ivana Klešić, Juraj Nikole Čubranić, Abraham Radić, zatim Pavla Mirosava Mirković, Jelena Ivana Semković, Marija Jurja Mišljenović. (Svi su bili rođeni u okolini Mostara) i ostali su s njom do njene smrti. Društvo joj je pravila još jedna bivša kraljica, svrgnuta kiparska kraljica Karlota. U Rimu je živjela je veoma pobožno i skromno, dugo godina je bila vezana za franjevačku crkvu sv. Marije Arčeli, gdje je postala i franjevačka trećoredica. Katarina je nastavila održavati diplomatske odnose s europskim plemstvom. U Rimu je bila poštovana, o čemu svjedoče i povremeni izvještaju sa određenih događaja u kojima se navodi i prisustvo bosanske kraljice Katarine, ponekad i u društvu čuvenog roda Mediči. Učestvovala je u ondašnjem društvenom životu, pojavljujući se, naprimjer, na vjenčanju velikog kneza Moskve, Ivana III i bizantske princeze Sofije Palelog.

Zadnjih je desetak godina Katarina živjela u blizini Crkve svetog Marka. Čitavo vrijeme pokušavala je naći nekoga ko bi mogao pregovarati s Osmanlijama da izbavi njezinu djecu. Skupljala je sredstva za njihov otkup. Znala je da su joj djeca u Carigradu na sultanovom dvoru i da su prešla na islam. A pošto je znala i da se ponekad događalo da Turci za dobar novac vrate djecu, u tu je svrhu tražila novčanu pomoć od raznih italijanskih vladara. Tako je sredinom 1470. godine uputila je svoje poslanike, dva dvorjanina Nikolu Žubranića i Abrahama Radića, milanskom hercegu Galeazzu Sforci s kojim je njen otac tokom života bio u prijateljskim odnosima, da u njeno ime zamole pomoć. Molila ga je za novčanu pomoć kako bi platila ekspediciju i otkupila princa Sigismunda i princezu Katarinu, međutim očigledno nije dobila značajniju podršku.

Februara 1474. godine ponovo je Katarinino poslanstvo u Milanu kod hercega Soforce. Ovaj put kraljica je imala informacije kako je saznala da će joj sultan osloboditi sina, te je odlučila da pođe lično na osmansku granicu kako bi dovela sina. Molila je milanskog hercega da joj pomogne za ovo putovanje sa toliko novca koliko može. Međutim niti ovaj put Katarina nije uspjela u svojim namjerama.

Katarina se najvjerovatnije još jednom vratila na teritorij nekadašnjeg Bosanskog kraljevstva, odnosno na posjed Kosača u grad Novi (Herceg Novi) godine 1474. ili 1475. kako bi prisustvovala vjenčanju brata Vlatka i Margarite Margano, unuke napuljskog kralja Ferdinanda Argonskog. I tada je bila u nadi da će moći pregovarati s Osmanlijama, ali plan je propao. Nakon toga je postala franjevačka trećoredica i počela nositi habit. Više nikada nije vidjela svoju djecu. Priča kaže da je nakon toga vrijeme provodila u molitvi i suzama za djecom.

Nije jasno zašto je sultan poštedio Sigismundov i Katarinin život jer bi njihovom smrću nestali jedini nasljednici. Osmanski hroničari zapisali su da je sultan bio vrlo naklon Sigismundu i omogućio mu vrhunsko vojničko obrazovanje. Sigismund je promijenio ime u Ishak-beg Kraljević. Zapovjednik mu je bio ujak/dajdža Ahmed-paša Hercegović, Katarinin polubrat. Sigismund je u Osmanlijskom carstvu napravio veliku vojnu karijeru i dobio je titulu sandžak-bega od Karasija. Nije poznato da li je Katarinin sin Sigismund ikada saznao za majčinu oporuku. Poznato je, međutim, da se nikad nije vratio u kršćanstvo. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan “Kraloglu”, što na turskom jeziku znači “Kraljević”. O njemu postoje podaci jer ga spominje Mlečanin Donaldo de Lezze u Historia Turchesca. Sudjelovao je u ratu Bajazida II. protiv egipatskih mameluka, a možda i u Krbavskoj bitki.

O njegovoj se sestri ništa ne zna pouzdano. Dok je prema nekim izvorima umrla od iscrpljenosti već na putu u Carigrad, prema nekima ju je posvojio u Skoplju Katarinin rođak, koji je prešao na islam, gdje je navodno pokopana u turbetu s natpisom „Kral-kzi, turbe kraljeve kćeri“.

U IŠČEKIVANJU POVRATKA DJECE

Prošlo je više od 12 godina otkako je Katarina stigla u Rim, a 14 godina otkako je živjela u izbjeglištvu. Izvori kažu da je bila teško bolesna. Vjerovatno svjesna da više nikada neće vidjeti svoju djecu, bolesna i iznemogla, Katarina je 20. oktobra 1478. god. pozvala carskog notara i svjedoke da bi sastavila važeću oporuku. Notar je bio svećenik u službi u crkvi Sv. Petra u Rimu, a svjedoci rapski arhiđakon i šest franjevaca te je imenovala nekoliko izvršitelja oporuke.

Odlučila je da joj posljednje počivalište bude bazilika Santa Maria in Aracoeli u Rimu i za pogreb ostavila 200 dukata.

(Crkva Santa Maria in Aracoeli)

(Crkva Santa Maria in Aracoeli – crkva svete Marije od nebeskog oltara, koja čuva grobnicu bosanske kraljice Katarine, nalazi se na najvišem vrhu brda Campidoglio, jednog od sedam rimskih brežuljaka, između impresivnog zdanja posvećenog prvom kralju ujedinjene Italije Vittoriju Emanuelu II i Piazze dei Campidoglio, trga kojeg je projektirao slavni Michelangelo.

Do jednog od ulaza u službenu crkvu rimske gradske opštine, vode 124 stepenice koje su izgrađene 1348. godine u spomen na okončanje epidemije kuge, ili da bi se obilježila najavljena Sveta 1350. godina. S vrha stepenica, na kojima rado sjede Rimljani i turisti, pruža se divan pogled na Rim i kupolu bazilike sv. Petra u Vatikanu).

(Crkva koja čuva grobnicu bosanske kraljice Katarine)

Toj crkvi Katarina je ostavila i svoj kraljevski plašt od zlatotkanog sukna i svileni oltarnik. Predmete iz dvorske kapele: knjige, posuđe i misna odijela ostavila je crkvi sv. Jeronima u Rimu. Crkvi svete Katarine u Jajcu, koju je dala sagraditi još dok je bila bosanska kraljica, Katarina Kosača-Tomaš, ostavila je sve svoje relikvije, a sva dobra, ostatak novca, nakita i odjeće podijelila je svojoj pratnji, svojim vjernim dvorjanicima koji su živjeli s njom prije nego li je postala bosanska kraljica i koji su ostali s njom sve do njene smrti .

Sinu je ostavila mač njegova oca, ali samo ako se vrati na kršćanstvo. U suprotnom mač pripada njezinu nećaku Balši. Osim toga, djeci je ostavila bodež, dvije tacne i dva srebrena vrča s poklopcima.

Katarina je oporučno ostavila Bosnu i Humsku zemlju princu Sigismundu također uz uvjet da se preobratiti na kršćanstvo. Ako se to ne dogodi, zemlje nasljeđuje princeza Katarina uz isti uvjet. I na kraju, ono što najviše začuđuje, u slučaju da djeca ustraju u muslimanskoj vjeri, Katarina imenuje papu Siksta IV. kao zakonitog nasljednika Bosanskog Kraljevstva.

Katarina je umrla 25. oktobra 1478. godine, po svojoj želji, pokopana je u franjevačkoj bazilici Aracoeli. Grob joj je s velikim natpisom bio postavljen na počasno mjesto pred glavnim oltarom, a na nadgrobnoj je ploči bio isklesan reljefni kraljičin lik s krunom na glavi, koji u prirodnoj veličini (1,78 m) prikazuje bosansku kraljicu majku.

S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski grb i grb porodice Kosača, koji se danas više ne može prepoznati. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen i natpis bosančicom (pismo nastalo na tlu Bosne). Sve to dokazuje da je uživala iznimno velik ugled u Rimu, a franjevci je od 16. st. spominju kao blaženicu iako nikad službeno nije proglašena blaženom.

Na tom mjestu ostao je Katarinin grob preko 100 godina. U 16. stoljeću, oko 1590. godine odlučili su franjevci popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed, kako bi kod oltara bio viši. Zbog toga je kraljičin grob morao biti premješten i ne zna se gdje je (iako franjevci iz crkve, na pitanje gdje su smješteni njeni ostaci, rukom pokazuju na stup).

Pretpostavlja se da su prilikom prepravljanja crkve kraljičini posmrtni ostaci iz groba koji je bio u horizontalnom položaju, premješteni na lijevi stub ispred glavnog oltara. Nadgrobna je ploča skinuta i stavljena na lijevi stup pred velikim oltarom iznad stepenica koje koje vode prema propovjedaonici, gdje se i danas nalazi. Vjerovatno je tada zamijenjen i natpis na nadgrobnoj ploči i stavljen novi s latinskim natpisom umjesto bosančice, (srećom je cijeli epitaf sa nadgrobne ploče preslikao je i 1547. godine objelodanio rimski kaligraf Ivan Palatino i tako je sačuvan u izvornoj bosančici i u prijepisu, kao i na latinskom).   

(Originalni natpis – epitaf na spomeniku kraljice Katarine napisan na bosančici)

Novi natpis na latinskom sadržavao je i jednu gršku. Naime, novi natpis ju je nazvao sestrom umjesto kćerkom hercega Stjepana. Prevodilac na latinski je greškom dodao riječ “sorori” (sestra). I na novoj je nadgrobnoj ploči kraljica prikazana u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena. (Posjetioci koji dolaze vidjeti grob kraljice Katarine, mogu primijetiti da je ploča izlizana, jer se više od stotinu godina nalazila na podu, po kojem su vjernici hodali).

Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno štovanje. A franjevci su pripovijedali posjetiocima svoje crkve burnu historiju ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskoga življenja. Njezini pak sunarodnjaci već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću odgovornosti i kraljevske veličine.

OD TADA PA SVE DO DANAS PRIČAJU SE PRIČE I PJEVAJU PJESME O TUŽNOJ SUDBINI DOBRE I POBOŽNE BOSANSKE KRALJICE KATARINE.

Historičari posljednjom bosanskom kraljicom smatraju kraljicu Maru, koja je bila supruga posljednjeg bosanskog kralja i kći despota Srbije Lazara Brankovića i bizantske princeze Jelene Palelog, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena Bosne, tokom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na bosansko prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice Bosne (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg bosanskog kralja, odnosno posljednja bosanska kraljica.

Iako je neosporna činjenica da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica, ona je bila posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu kraljevine, koju su osvojile Osmanlije. Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i historičari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva.

Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Mara (Marija) ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (plašt i mač svoga pokojnog muža i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, tj. da je u skladu sa tim bila posljednja bosanska kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to formalno nikad nije bila.

Lik kraljice Katarine ocrtava nam i sudbinu Bosne na njenom putovanju kroz historiju i tada su se, kao i danas, gubili muževi, djeca i domovina. U svijesti našeg naroda ostaje nada u bolju budućnost i prisjećanje kako je narod bez svoje historije kao putnik bez putne isprave.