JU Bosanski kulturni centar KS najavljuje promociju romana pod nazivom “Zlatni geler”, autora Almira Imširevića, bosanskohercegovačkog književnika i dramaturga,  promocija će se održati u srijedu, 07. februara, s početkom u 19:00 sati u Galeriji sarajevskog BKC-a. Sa autorom će, o novom romanu koji je objavila izdavačka kuća Baybook, razgovarati Ivana Golijanin.

„U centru romana je preživjeli opsade Sarajeva koji na rezidenciji za pisce, u francuskom gradiću, pokušava povezati niti svoga života nakon očeve smrti prožet nikad prolaznom traumom rata. (…) Iako se svojom upečatljivošću izdvajaju pasaži koji predstavljaju povratak priče unazad – takozvani flešbekovi (u njima vidimo kako se glavni junak otuđuje od vlastitog bola i empatije za bol drugih ljudi, posebno na primjeru dječaka koji umire pogođen sitnim gelerom), Zlatni geler je koherentne strukture na tragu modernističkog promišljanja romana. Enki Duraković, glavni junak, bori se s vlastitim ratnim/životnim demonima i demonima pisanja, krajnji rezultat je roman o traumi i pokušaju oporavka. A to je ono vječno pitanje na koje možda nikad nećemo pronaći odgovore. Uostalom, ovaj roman je i baziran na začudnosti, na čuđenju pred misterijom vlastitog i tuđih života.“

Faruk Šehić

„O tome u kolikoj mjeri je ovaj roman autobiografski ne bih previše pisala jer je Imširević – bez obzira na prisustvo/odsustvo autobiografskog nadahnuća – uspio priču Enkija Durakovića uzdići na nivo pripovijesti i tu pitanje o autobiografskom postaje gotovo u potpunosti irelevantno, osim možda za neke pozitiviste koji će se autorovim djelom baviti u budućnosti. Kako bilo, „Zlatni geler“ je zreli romaneskni debi koji će zadovoljiti i zahtjevnijeg čitatelja u živom prenošenju jedne intimne zbilje.“

Ivana Golijanin

ALMIR IMŠIREVIĆ rođen je 1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirao je na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. godine radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: “Kad bi ovo bila predstava…” (1997.), “Balkanski đavo Sram” (1998.) – uvrštena je u francusku antologiju evropske drame “De Pinter a Muller“, drama “Kad bi ovo bila predstava…” – uvrštena je u Antologiju BH drame XX vijeka, “Circus Inferno” (2001.), “Po istinitoj priči” (2006.), “Mousefuckers” (2008.) , “Deset razlika ili The Only Thing That’s Real” (2011.), “Kad bi ovo bio film” (2012.) i mnoge druge.

Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u zemljama Europe, te uvrštene u nekoliko antologija.

Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima Bosne i Hercegovine. Kao scenarista radio je na filmu i televiziji.  Do sad je objavio dvije knjige drama, zatim, knjigu kratkih priča “Strana 212” (2011. izdavač Omnibus) i knjigu od 22 priče “Najljepši od svih svjetova” (2020. izdavač Nomad).

Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao je u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarist igranog filma “Mliječni put”.

Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene “Obala”; niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.

KRATKA NARODNO – RATNA ALTERNATIVNO – FANTASTIČNA PRIČA

Igman, zima 1993. godine. Nedaleko od naše brigade, od štala i bajti u kojima smo spavali, smješten je francuski bataljon. Uplašeni vojnici sporo se kreću iza bodljikave ograde i nadgledaju poštivanje “običaja rata”.

Dok pokušavam naložiti vatru, što je za mene još jedan od nepoznatih običaja, Zike me nagovara “da malo trgujemo” sa Francuzima. Čuo je da kupuju “bosanske ratne suvenire”. Ne razumijem o čemu govori. Dim mi natjerao suze na oči.

Sat kasnije stojimo na šumskom putu, pored nas dva francuska vojnika, mladići mojih godina. Zagledam im oružje, uniforme, te kao pravi budući metroseksualac zavidim im na njihovu izgledu. U jednom trenutku pogledam im oči i prepoznam loše sakriven strah. Boje me se. Stidim se zbog toga. Spreman sam da ponudim povoljniju cijenu za “suvenire”.

– Jesi nekoga ubio ovim? – promuca Francuz gledajući nož na mom opasaču, onaj kojim sam maločas rezao tanke grane za potpalu. Klimnem glavom, neodređeno. Isti onaj “glumački” pokret kojim sam poslije srednješkolskih derneka, zbog par minuta provedenih u sobi sa jednom od privlačnijih treba iz razreda, odgovarao na pitanje jarana iz razreda – “I? Jel’ šta bilo?”. U oba slučaja, onom prijeratnom i ovom ratnom –podizao sam cijenu.

Narednog dana šetam sam po šumi, uživam u igmanskom miru. Jedna srna manekenski prošeta ispred mene i nestane. Prolazim ponovo kraj francuske bodljikave žice. Jedan od vojnika mi preko ograde baca “lanč paket”, ne shvata da je on sa unutrašnje strane kaveza. Ponosom, koji sam učio iz partizanskih filmova, nabijam nogom paket, iz sve snage. Produžavam dalje, dostojanstven kao ilegalac koji sekund prije smaknuća pljuje u lice njemačkog oficira i odbija povez preko očiju.

Iste noći, u potpunom mraku, pužem po travi i prstima pokušavam napipati hranu.

(Iz knjige kratkih priča “Strana 212”, autora Almira Imširevića, izdavač Omnibus 2011. godine)