Promocija knjige autora Damira Uzunovića „Pariški maraton“ 12. 02. u BKC-u

Promocija knjige autora Damira Uzunovića „Pariški maraton“ 12. 02. u BKC-u

Promocija novog izdanja Buybookove edicije Dnevnici, knjige „Pariški maraton“, pjesnika, proznog pisca, urednika i izdavača Damira Uzunovića, održat će se 12. 02. u Bosanskom kulturnom centru KS, sa početkom u 19.00 časova. Sa autorom će razgovarati književna kritičarka Ivana Golijanin.

DAMIR UZUNOVIĆ je rođen 1965. godine u Sarajevu. Do sada je objavio tri knjige pjesama: „Brod sa talismanom” (1992.), „Mađioničar” (1995.) i „Ljudi i ptice” (2005.); knjigu priča „Kesten” (1996; Nagrada fondacije Fond otvoreno društvo BiH); zatim, roman „Ja sam” (roman u tri knjige, 2021.), za koji je dobio najznačajniju nagradu u Hrvatskoj – nagradu FRIC, za najbolju knjigu fikcijske proze objavljene u 2021, i nagradu Društva pisaca BiH za 2021. godinu. „Pariški maraton” (2024.) njegova je posljednja objavljena knjiga.

Uvršten je u bosanskohercegovačku antologiju proze „Pod pritiskom”, te antologije poezije „Ovdje živi Konan”, „Zašto tone Venecija” i „Velika knjiga lirske poezije BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas”. Pjesme i priče prevođene su mu na više jezika, a audiozapis romana „Ja sam” dostupan je u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica. Direktor je i suosnivač sarajevske knjižare i izdavačke kuće Buybook, te programski direktor Međunarodnog festivala književnosti – Bookstan. Radi kao urednik u izdavačkoj kući Buybook u Sarajevu.

Za pisanje je dobio književne nagrade: Druga nagrada FOD BiH za knjigu priča KESTEN, Prva nagrada Večernjih novina za priču DORUŠA, Druga nagrada NiP Ljiljan za priču SAN JEDNOG FRANJEVCA.

Za roman „Ja sam” (roman u tri knjige, 2021.), dobio je najznačajniju nagradu u Hrvatskoj – nagradu FRIC, za najbolju knjigu fikcijske proze objavljene u 2021, i nagradu Društva pisaca BiH za 2021. godinu.

(Foto: Vanja Čerimagić)

„Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Damir Uzunović je otputovao u Pariz, ostao tamo nepunu godinu. On je tada imao dvadesetak godina i ta će egzilantska epizoda biti formativna za književnost koju će kasnije pisati. U njegovome svijetu miješala se tada stvarnost realnog grada s mitološkom stvarnošću Pariza iz Hemingwayeva memoara A Moveable Feast, iz proza Henryja Millera, ili onih Marguerite Duras koju je tada još mogao sresti na pariškoj ulici. Više od trideset godina kasnije, Uzunović se vraća u Pariz, a razlog za to je istraživanje za potrebe romana koji upravo piše. Pariški maraton opisuje dva dana u društvu sina koji je sada upravo u onoj dobi u kojoj je bio njegov otac u vrijeme svog davnog boravka tamo. Uzunović ima izraziti dar za formu, njegova je sintaksa usklađena s pokretom u gradskom prostoru, lakoća s kojom iz književnog opisa prirodno prelazi u esejistički pasaž potvrda su legitimnog književnog majstorstva. Uzunović je, dakle, posjetio Pariz da bi skupio građu za roman koji piše, a ovaj Pariški maraton, brzi putopis koji je rezultat tog istraživačkog putovanja je, zapravo, on the road novela iznimne ljepote.”

Semezdin Mehmedinović

„Bilo da se stepenicama spuštamo u tamne prostore ozloglašenog toaleta pariškog kafića, ili pak tražimo najpogodniju visinsku tačku za posmatranje Ajfelovog tornja, prostori prikazani na stotinjak stranica ove knjige dobijaju čulnost i memoriju: ali to je samo Pariz – razbuđeni filmski montažer koji bez predaha montira slike i zvuk, odbacujući suvišne kadrove. Slike i zvuci Pariza postaju odraz piščeve svijesti, što upija sve podražaje i transformiše ih u riječi. Pariz tako ne samo da oslikava događaje prošlosti i sadašnjosti, već postaje lik koji osjeća, trpi, buni se i utiče na misli i postupke svojih stanovnika i posjetilaca. Na samom početku, kada izlazi iz voza, pripovjedač i sâm priznaje da ima blagu tremu od grada, kao da je sâm Pariz sposoban za djelovanje izvan čovjekove volje. (…) Dok po principu kontrasta poredimo nekadašnji i sadašnji Pariz, autor Damir Uzunović Pariškim maratonom testira koliko pisana riječ može dočarati prizore, spontano se odlučujući da u isto vrijeme fotografiše riječima i piše fotografijama, kako bi jasno izrazio ono što opaža i osjeća.“

Sanita Delić