JU Bosanski kulturni centar KS najavljuje izložbu fotografija autora Milomira Kovačevića- Strašnog pod nazivom „BRUCE DICKINSON, LIVE, BKC SARAJEVO, 14. DECEMBAR 1994.“.  Program se dešava pod pokroviteljstvom Vlade Kantona Sarajevo u okviru obilježavanja 25. novembra – Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

Radi se o prvom javnom izlaganju originalnih fotografija nastalih na, sada već legendarnom koncertu, koji je britanska heavy metal zvijezda Bruce Dickinson održala u sarajevskom BKC-u sredinom decembra 1994. Publika će imati priliku da kroz objektiv jednog od najboljih sarajevskih fotografa, koji je u međuvremenu ostvario i impozantnu međunarodnu karijeru, doživi dio atmosfere koja je te davne 1994. godine vladala u Velikoj dvorani BKC-a za vrijeme solo nastupa pjevača legendarnog heavy metal benda Iron Maiden. Kao predgrupe na koncertu su nastupili tada popularni sarajevski rock bendovi Sikter i Almanah. 

Izložba će biti svečano otvorena u Galeriji BKC-a u ponedjeljak, 21. novembra 2022. u 19 sati, a bit će dostupna za posjetioce do 26. novembra, svaki dan od 10 do 20 sati.

MILOMIR KOVAČEVIĆ – STRAŠNI rođen je 1961. godine u Sarajevu. Fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. godine.

Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Devedesetih postaje jedan od najzapaženijih foto-hroničara grada. Bio je vizuelni hroničar grada osamdesetih, novinarski fotograf za razne domaće časopise, a nikad nije težio senzacionalizmu. “On je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti” – kako ga opisuju neki.

Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter, niti su njegove fotke imale kratak rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva. Od onih uobičajenih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do onih koje otvaraju neke od, za to doba, tabu-tema. Serije fotografija sa temama Međugorja, zatvora, buvljaka, rock koncerata, zatim Horde zla (navijači FK Sarajeva), grafiti, pioniri, Titove fotke po izlozima, fotografije posljednjeg Dana Republike…, samo su neke po kojima je postao poznat.

BRUCE DICKINSON je više od trideset godina pjevač jednog od najvećih heavy metal bendova, Iron Maidena. Karijeru je započeo 1976. godine u engleskom heavy metal bendu Samson, a 1981. godine se pridružuje grupi Iron Maiden i postaje ikona benda. Tokom 1993. godine napušta Iron Maiden kako bi se posvetio solo karijeri, a u bend se vraća 1999. godine. Grupa je prodala preko 90 miliona albuma, a održali su više od 2000 nastupa širom svijeta, što ih čini jednim od najuspješnijih izvođača svih vremena.

Osim uspješne muzičke karijere okušao se i na mnogim područjima izvan muzike: bio je pilot-kapetan komercijalnih aviona čarter aviokompanije, vlasnik sopstvene avio kompanije, biznismen, voditelj, motivacijski govornik, romanopisac, proizvođač piva, radijski voditelj, scenarist, te mačevalac svjetske klase (bivši reprezentativac Velike Britanije u mačevanju). Pored toga diplomirao je historiju 1979. godine, a njegov univerzitet ga je nagradio počasnim doktoratom iz muzike 2011. godine. (Bruce Dickinsonu je u sarajevskoj Vijećnici 6. aprila 2019. uručeno priznanje Počasni građanin Grada Sarajeva). Uistinu jedinstvena i zanimljiva osoba u svjetskim razmjerama.

Bruce Dickenson, koji je te 1994. godine bio na solo turneji, je u Sarajevu nastupio sa pratećim bendom Skunkworks. Bio je to posljednji koncert na turneji kojom je Dickenson promovirao solo album pod nazivom „Balls to Picasso“. Prema Dickinsonovoj autobiografiji “Čemu služi ovaj gumb?” u kojoj između ostalog opisuje događaje vezene za nastup u Sarajevu, nekoliko grupa uključujući Metallicu i Motorhead navodno su odbile doći u Sarajevo tj. njihov menadžment je odbio pristiglu ponudu. A, Dickinson je u Sarajevo došao zbog toga što svom menadžeru nije ni rekao kuda ide.

Čovjek kojem je, kako kaže u šali, palo na pamet da bi u grad pod opsadom mogli dovesti rock zvijezdu zove se Trevor Gibson i u to vrijeme je radio za UN u Sarajevu kao zaštitar-vatrogasac  (dok se danas bavi muzičkom produkcijom). On i nekoliko entuzijasta prvo su u razoreni grad pozvali Rolling Stonese. Nakon što su oni odbili, pozvali su Motorhead koji je pristao, ali tri sedmice prije koncerta otkazali su cijelu turneju, pa tako i nastup u Sarajevu.

Još jedan čovjek zaslužan za dolazak Dickinsona u Sarajevo je Martin Morris, koji je u to vrijeme radio za UN kao oficir- major, a imao je svoju rock emisiju na Radio Zidu. On je uspio telefonski dobiti urednika rock magazina Kerrang kome je rekao: „Imamo tri sedmice. Motörhead je otkazao, želimo održati koncert. Znaš li ko bi bio dovoljno lud da to napravi?“ Urednik magazina je rekao: „Bruce Dickinson. Niko drugi to neće. Bruce Dickinson'“, priča Gibson.

Dickinsonov basista iz grupe Skunkworks, Chris Dale koji je u to vrijeme imao samo 19 godina  prisjeća se tih dana: ”Zazvonio mi je telefon. Bio je to Bruce. Rekao mi je da ćemo imati koncert, ja sam rekao super. Onda je on rekao da je koncert u Sarajevu. Čekaj – rekao sam – na svim je vijestima. Zar tamo nije rat? Bruce je vrlo mirno odgovorio:  „Ne brini se. Bit će sve u redu“. Mislio sam da je sigurno na snazi primirje, da nas ne bi pozvao na koncert baš u ratnu zonu. To bi bilo glupo, zar ne? I zapravo, bio sam u krivu. Bilo je glupo. To smo i napravili”, kroz se smijeh se prisjeća basista. A Dickenson je kasnije u svojoj autobiografiji napisao: „Ono što se dogodilo promijenilo je način na koji gledam na život, smrt, druge ljude – i semafore“. (Opaska o semaforima se odnosi na razmišljanje o apsurdnosti normalnog života i poštivanju znakova na semaforu, detalj koji je Bruce primijetio nakon što se iz ratnog Sarajeva vratio u London).

Grupa je skupila 200 kilograma opreme i vojnim čarter avionom 737 se iz Birminghama zaputila u Split. Dickenson piše: „Avion je bio napola pun vojnicima koji su nas gledali u laganoj nevjerici. Oni su bili plaćeni da srljaju u opasnost, a mi smo išli besplatno“. Planirali su da slete u Split, stave pancirke, plave UN šljemove, uskoče u helikopter, odlete u Sarajevo, odsviraju koncert i vrate se. Jednostavno. Ali taj helikopter UN-a nije stigao po njih. Neki kažu zbog toga jer je pucano na njega, a Dickinson u svojoj autobiografiji to objašnjava time da Jasuši Akaši, specijalni predstavnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda (UN) za bivšu Jugoslaviju, tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995.), nije želio da uznemiri vojne snage koje su držale Sarajevo pod opsadom. Zbog toga je UN-ov komadant u Splitu  rekao: „Ne možemo vas sigurno dovesti u Sarajevo, jednostavno otiđite kući“. Na šta je Bruce rekao: „Ne, ne! Ako smo došli ovako daleko, naći ćemo način”’, priča Gibson.

Članovi grupe zatim u sopstvenom aranžmanu iz Splita, u prikolici kamiona humanitarne organizacije „Serious Road Trip“ koja je organizirala konvoje za pomoć, bez pancirnih prsluka i kaciga, preko Mostara, kroz ratom zahvaćeno područje dolaze do Igmana odakle ulaze u opkoljeno Sarajevo. Anegdota opisana u dokumentarnom filmu „Scream For Me Sarajevo“ kaže da je neko od članova benda za vrijeme truckanja na putu u šali  Dickinsona pitao „Kada si se se zadnji put vozio kamionom na nastup? Mislim, 1980. / ‘81.“ odgovorio je on dok su putovali kroz ratnu zonu u kamionu sa otvorenom stražnjom stranom, sa po jednom klupom sa svake strane i ceradom umjesto krova. Kako piše Dickinson u autobiografiji: „Nismo imali pratnju, zaštitu, šljemove niti pancirke, ali smo imali tajno oružje. Ko bi uopšte htio pucati na vozilo koje je bilo obojeno poput našeg? Kamion je bio žarko žute boje s prilično dobrim crtežima Asterixa, mačka Felixa i Ptice trkačice naslikanim na stranama i stražnjim vratima. Bila je to imbecilna kamuflaža, a ko bi želio pucati u imbecila“? Muzička oprema je bila ukrcana u stražnji dio kamiona uz humanitarnu pomoć koju je činila velika količina vreća za spavanje. Tu su proveli otprilike 10 sati u mrklom mraku.

Diskinson je u autobiografiji “Čemu služi ovaj gumb” to ovako opisao: „Uskoro smo se približavali podnožju planine Igman, zvijeri od 2.100 metara koja je označavala prvu liniju ulaska u Sarajevo. I dok je prije bilo povremenih blijedih tragova bijelog svjetla uz cestu, sada smo se vozili kroz tamu. U dalji se mogla vidjeti ogromna planina Igman. Bilo ju je jednostavno vidjeti jer se na njenom vrhu odvijao rat. Projektili za osvjetljavanje položaja neprijatelja i signalne rakete s padobranom letjeli su po zraku, vatromet koji predskazuje smrt i uništenje za one nesretne duše koje se nalaze na vrhu planine kamo smo mi, naravno krenuli.“

Pjevač grupe Iron Maiden rekao je kasnije za rock magazin Kerrang: „Stvarno nisam mislio da će nas pustiti da odemo u pravi rat… ali tamo je to bilo mnogo više nego pravi rat. Bilo je zastrašujuće“.

O neizvjesnim okolnostima pod kojima je održan nastup govori i podatak da organizatori nisu bili sigurni da li će biti goriva za generatore koji proizvode struju za koncert, koji uz to, zbog opasnosti od granatiranja nije bio najavljen preko radija. Zbog toga, kako kaže Trevor Gibson, nisu znali da li će se uopšte iko i pojaviti. Ipak, vijest o koncertu se proširila i veoma brzo su podijeljene sve ulaznice koje su se preuzimale na nekoliko mjesta u gradu, među kojima je bio i legendarni Radio Zid. U Sarajevu koje je tada bilo pod opsadom više od dvije i po godine, na koncertu za koji, kako je to Bruce na bini rekao, niko nije vjerovao da će se ikada dogoditi, grupa je izvela set listu pjesama sa svog tada novog albuma i na taj način simbolično dala podršku stanovnicima grada. Kao predgrupe na koncertu su nastupili tada popularni sarajevski rock bendovi Sikter i Almanah. U tom trenutku, 1994. godine, dolazak pjevača legendarnog heavy metal benda Iron Maiden, za stanovnike grada je predstavljao znak morala, pozitivne energije i dozu nade u skori dolazak boljih dana. 

Dan nakon koncerta, Bruce i članovi benda su napravili kratak obilazak grada, tokom kojeg su posjetili sirotište. Imali su set palica za bubanj i akustičnu gitaru. „Došli smo u sirotište, a neka od djece nikada nisu vidjela gitaru. Malo smo svirali, bubnjar je zapljeskao u ritmu, zatim je jedan dječak zapljeskao rukama imitirajući mitraljez, a djeca su prepoznala igru i popadala kao pokošena, vrlo realno kako ljudi padaju kada su pogođeni. To je njima bila igra. Njima je pljeskanje bilo povezano sa pucnjavom mitraljeza i snajpera“, rekao je Bruce za muzički magazin Kerrang.

Nakon toga su održali manji nastup u vatrogasnom domu i zabavu za organizatore koncerta – domaćine i vojnike UNPROFORA. Sarajevo su napustili idući dan, a do Splita su prebačeni helikopterom UN-a iz baze u Kiseljaku.