Promocija knjige „Namaste kažem“ autorice Enise Alibalić, održat će se u ponedeljak, 06. 06. 2022. s početkom u 18,00 sati, u galeriji JU Bosanski kulturni centar KS. O knjizi će govoriti Maja Nikolić i autorica, Enisa Alibalić.

Moderatorica će biti Bedrana Kaletović.

Biografija

Enisa Alibalić je rođena 29. 8. 1979. godine u Tuzli. Završila je studij Žurnalistike na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Od 1997. godine aktivno se bavi novinarstvom. Autorica je brojnih novinskih, radijskih i televizijskih priča. Godine 2013. dobila je novinarsku nagradu “Srđan Aleksić” koja se dodjeljuje za televizijski prilog koji afirmiše i promoviše profesionalno izvještavanje o marginalizovanim grupama u Bosni i Hercegovini i rezultiraju konkretnim akcijama i pomacima u praksi. Od 2019. godine je novinarka  BHRT-a. “Namaste kažem” je njena prva knjiga.

Put do sebe i kako ga naći

            Od malena nas uče da gledamo putokaze i koristimo orijentire kako se ne bismo izgubili. I u tom silnom orijentiranju, gledanju da koga ne povrijedimo, tako lako izgubimo sebe. Knjiga Namaste kažem Enise Alibalić orijentir je koji nam pokazuje kako (ponovo) pronaći put do sebe.

            Enisa je ove misli i crtice slagala polako, temeljito i strpljivo, odgovorno slažući mozaik koji je rezultirao jednim pitkim i ozbiljnim proznim djelom. Ponešto od crtica iz ovog rukopisa čitala sam na Enisinom Facebook profilu, razmišljajući i tada o tome kako bi bilo sjajno da to vidi i pročita što više ljudi. Najava da će sve to, i mnogo više, biti objavljeno u knjizi, svakako me je razveselila.

            Ovo je knjiga koja svakom ko uzme da ju čita, vjerovatno dolazi u pravo vrijeme. Autorica zna šta piše, što se vidi iz kristalne jasnoće njenog izraza. Ne piše previše, pa nema bojazni da ćemo se utušiti u moru misli i savjeta, nego baš onako jasno, novinarski, daje nam dovoljno da poslije svake crtice zastanemo i razmislimo. Pred nama je dirljivo moralno, duhovito i mudro djelo, koje sebi na prvo čitanje zasigurno osigurava mjesto negdje na ormariću, polici ili stolu. Knjiga je to kojoj se vraća. Za razliku od knjiga za samopomoć koje nam govore koje strategije koristiti (što se najčešće zaboravi čim počnemo čitati sljedeću knjigu), ovo je djelo koje nas iznova vraća na nas same, osobu u ogledalu. Preuzimanjem odgovornosti da napiše ovu knjigu, da nam je pokloni i s nama podijeli svoje iskustvo, autorica nam ne daje puno opcija – osim preuzimanja odgovornosti za naše vlastite živote.

            Na jednom mjestu kaže: “Knjige i ljude biram pažljivo, pa opet samo mi se malo njih svidi.” Nakon toga slijedi objašnjenje koliko šanse treba dati knjizi, prije nego odlučimo da li ćemo je čitati do kraja. U skladu s tim, potrebno je suziti izbor i kad su ljudi u pitanju. Ova mudrost je potrebna da ne trošimo dragocjeno vrijeme, svoju slobodu, da ne narušavamo svoj mir.

            U stalnoj potrazi za istinskim, za iskrenim, za duhovnim i za iskonskom srećom, Enisa nas hronološki vodi kroz period sazrijevanja, putem do sebe, kojim svi moramo proći. Ako ne krenemo tim putem, rizikujemo da uvijek budemo dio nečijeg drugog puta. Otkriva nam snagu tišine, jer: “Sve najbolje stvari nastale su iz tišine”. Kada “utišamo buku i pojačamo sebe”, dolazimo do svoje buke koja nam otkriva prelijepu simfoniju života. Tako jednostavno nam se kroz knjigu otvara nešto što je prilično teško postići – otpustiti. Otpustiti ljude, misli, osjećaje, brige, strahove – to je izrazito teško i za to je potrebna izrazita snaga. “Prepoznati trenutak u kojem se to počelo dešavati je mudrost.” Enisa je otpustila. Bez potrebe da se bilo kome objašnjava, pravda i bez interesovanja za mišljenje drugih, ona je slobodno, raširenih krila, punih pluća, prelila svoje misli u ovu knjigu i sažela sve tako da je, poštujući svoje, poštovala i naše vrijeme. Namaste.

            Iako jasno i koncizno, Namaste kažem je i djelo prožeto humorom, zabavno, lepršavo, a lirske slike koje se naizmjenično nižu dok nam opisuje katarzičnu moć mora ili uživanja u bojama života, gotovo nas romantičarski vraćaju na mjesta na kojima smo već bili, svima poznata, svima draga, ali iz nekog nedokučivog razloga, zaboravljena i zapostavljena. Ta mjesta su i dalje u nama i, čitajući knjigu, shvatamo da ih uvijek, kada to želimo, možemo prizvati i oživjeti, samo to treba poželjeti. Snaga želje, oživljavanja sna, moguća je samo ako u to vjerujemo. Zbog toga se treba odvažiti i pokrenuti Odiseja koji čuči u nama, pa krenuti putem do sebe. “Svijet je u meni” – kaže na jednom mjestu u knjizi.

            Prije skoro trideset godina jednog devedesetogodišnjaka koji je djelovao zavidno pozitivno i spokojno, pitala sam u čemu je njegova tajna. “Svake godine otputuj negdje gdje nikad prije nisi bila” – rekao je. Istu tu mudrost osjetila sam čitajući ovu knjigu. Znam jer sam tog gospodina poslušala i svake godine, čak i kad mi se činilo nemogućim, našla sam načina da odem negdje gdje nikad nisam bila. To su putovanja koja obogaćuju, koja usrećuju, koja ispunjavaju i koja su nam i u vremenu pandemije, na koje se Enisa u svojoj knjizi osvrće, gradeći tako i vremenski okvir nastajanja ovog djela, svakako pomogla da u svom miru imamo bogatstvo, slobodu i taj željeni spokoj.

            Kad sam počela čitati knjigu, pomislila sam kako mi je došla u pravo vrijeme. Da se desilo koju godinu prije, vjerovatno bih je čitala sa otporom. Možda bih osjetila neku od emocija koje razvijamo kad od sebe odbijamo spoznaju da radimo nešto protiv sebe. Pa i tad bih je ostavila da sačeka, dok ja sama ne shvatim razloge zbog kojih je autorici bilo potrebno da o ovome piše. Ovako, veliki dio puta kojim nas vodi Enisa, prešla sam sama i njene crtice su samo eho onoga što sam mislila, osjećala, željela i doživjela. Sa ushićenjem sam otkrivala koje su to univerzalne vrijednosti potrebne za sreću pojedinca, koja neminovno vodi boljem i sretnijem društvu. Ništa od onoga što je u knjizi napisano, ne narušava harmoniju, ne ugrožava čovječanstvo, ne prkosi prirodi. Upozorava nas Enisa na ljude kojima kao da je cilj da nam naruše mir, da nas iscrpe, potroše i odbace. Ti ljudi mogu biti svugdje oko nas: na poslu, među prijateljima, porodicom, komšijama. Neki od njih to i ne rade svjesno – takvi su, i pred njima je put kojim bi trebali krenuti. Nije naša obaveza da ih na taj put otpremimo. Jedina nam je obaveza da se pobrinemo za sebe. “Svakog jutra ustati i dati sve od sebe je dovoljno.”

            Interesantno je kako mi se čitalačka perspektiva mijenjala od početka do kraja knjige. Na početku je bilo jasno da Enisa piše svoja iskustva, svoje emocije i promišljanja, a zaključke kao neke mudrosti, mantre koje se trebaju ponavljati, upućuje nama, čitaocima. Vremenom, sve se manje osjetila razdaljina između autorice i mene (čitateljke). Na kraju knjige sam bila skoro pa uvjerena da sam ovu knjigu pisala ja, sama sebi, i da će svi koji ovo budu čitali osjećati kako da su učestvovali u nastanku ovog teksta. Enisa je ovo tako vješto isplela i na kraju mogu samo da NAMASTE, i ja kažem.

Tuzla, 10. juli 2021. godine, recenzija: Sanja Dukić, prof. bosanskog jezika i književnosti.